Dokazi iz stvarnoga svijeta otvaraju nove poglede spram polifarmacije

Određene kombinacije mogu biti posebno djelotvorne u usporedbi s monoterapijom

Polifarmacija se nije pokazala učinkovitijom od monoterapije u slučaju kada je meta-analiza obuhvatila samo dvostruko-slijepa randomizirana istraživanja (to jest ona u kojima su i ispitanici i istraživači „slijepi“).² Kad je analiza ograničena na nerandomizirana istraživanja polifarmacija pokazuje veći stupanj učinkovitosti nego liječenje jednim lijekom. Stoga, očekivanja naočigled doista utječu na ishod liječenja, rekao je Christoph Correll (bolnica „Charité”, Berlin, Njemačka i Zucker School of Medicine, New York, SAD) na simpoziju EPA 2020. na kojem se razmatralo to pitanje.

Međutim, profesor Correll istaknuo je jedno randomizirano istraživanje učinaka prekida primjene lijeka unutar kojega se pokazalo kako su određeni bolesnici imali koristi od kombinirane upotrebe antipsihotika: mnogi ispitanici kojima je u okviru ispitivanja prekinuto liječenje jednim od lijekova odlučili su nakon nekog vremena vratiti se uzimanju dva lijeka.³

Kohortna ispitivanja su dugoročna i u njima je moguće izbjeći pristranost pri odabiru

Profesor Correll također je naveo kako u kliničkim ispitivanjima polifarmacije sudjeluju pomno odabrani bolesnici. Neki od bolesnika koji nisu uključeni u ispitivanja pate od najtežih oblika bolesti. O tome je govorio i Jari Tiihonen (Institut Karolinska, Stockholm, Švedska, i Sveučilište istočne Finske), koautor nekoliko nedavnih istraživanja u kojima su se upotrebljavali podaci o ponovnoj hospitalizaciji iz registara nordijskih zemalja.^4,5

U opservacijskom istraživanju u Finskoj u kojem je sudjelovalo više od šezdeset tisuća bolesnika polifarmacija antipsihotika bila je povezana sa smanjenjem rizika od ponovne psihijatrijske hospitalizacije za 7 – 13 % u usporedbi s bilo kojom monoterapijom.⁴ Politerapija je pokazala pozitivne rezultate i u usporedbi s većinom monoterapija u prethodnom dugoročnom opservacijskom ispitivanju u Švedskoj u kojem je sudjelovalo gotovo trideset tisuća bolesnika.

Kako je istaknuo prof. Correll, u obama ispitivanjima kombinacije s dugodjelujućim antipsihoticima pokazale su posebnu korist.

Nijansirana perspektiva složenog pitanja

Na simpoziju se raspravljalo o tome je li potrebno usmjeriti se prema složenijoj perspektivi razmatranja dosega ili drugih učinaka polifarmacije, a koja bi uzela u obzir narav simptoma, pojedine podskupine bolesnika i određene kombinacije lijekova.

Prof. Tiihonen istaknuo je jedno visokokvalitetno randomizirano ispitivanje u kojem se pridruživanje lijeka postojećoj terapiji antipsihoticima pokazalo korisnim; doduše, samo pri sekundarnoj analizi negativnih simptoma.⁶

Prof. Correll zagovarao je tezu kako bi određene kombinacije lijekova mogle biti farmakološki opravdane. Iako bi uzimanje dvaju antipsihotika predstavljalo rizik od interakcija lijekova i veće mogućnosti štetnih događaja, kombinacija djelomičnog dopaminskog D2 agonista s punim D2 antagonistom mogla bi dovesti do ublažavanja nuspojava kao što su nesanica i povećanje vrijednosti prolaktina.

Međutim, kombiniranje dvaju lijekova s vrlo sličnim receptorskim profilima receptora je manje opravdano.

Zaključio je kako bi se polifarmacija trebala upotrebljavati samo kada se iscrpe odgovarajuće mogućnosti monoterapije.

Jari Tiihonen isto je tako došao do sličnog zaključka. Po analogiji s antihipertenzivnom terapijom, kombiniranje lijekova različitih mehanizama djelovanja moglo bi biti korisno za liječenje shizofrenije. Podaci ne upućuju na to kako su sve vrste kombinacija korisne, no u smjernicama je potrebno izmijeniti preporuke protiv upotrebe bilo kakve polifarmacije antipsihotika.

Osim toga, smatra poticajnim rezultate jednog nedavnog finskog istraživanja koji upućuju na visok stupanj tolerancije polifarmacije. Rizici od hospitalizacije zbog somatskih uzroka i smrtnosti od svih uzroka među ispitanicima koji primaju kombinacije lijekova relativno su jednaki onima među ispitanicima koji primaju monoterapiju antipsihotika.⁷