Jesu li prevencija relapsa i funkcioniranje dovoljan prioritet u liječenju shizofrenije?

Shizofrenija je progresivna bolest karakterizirana mnogobrojnim psihotičnim relapsima. Osim što uzrokuje distres kod oboljelog i skrbnika, svaki relaps pridonosi kumulativnom propadanju radnog i socijalnog funkcioniranja.^1,2 Rizik relapsa je visok, do 16% kroz godinu dana i preko 50% kroz dvije godine od prethodne psihotične epizode.³

Međutim, među bolesnicima postoje razlike u tijeku bolesti.⁴ Optimizacijom liječenja na način da se smanjuje rizik relapsa, primjerice upotrebom dugodjelujućih antipsihotika (LAI, od eng. Long acting injectables), održava se funkcionalnost bolesnika, što čini značajnu razliku za osobe oboljele od shizofrenije.

Relapsi ubrzavaju progresiju bolesti, stoga je prioritet prevencija

Rane intervencije donose dobrobiti

‘’Učinkovito liječenje počinje ranim otkrivanjem i intervencijom'', naglašava Charlotte Emborg iz Opus klinike, Sveučilišne bolnice Aarhus, Danska. Prema ‘’Treatment and Intervention in Psychosis Study’’, rano otkrivanje prve psihotične epizode povezano je sa značajno većom šansom oporavka, samostalnog života i zapošljavanja na puno radno vrijeme nakon deset godina praćenja, u usporedbi s bolesnicima kod kojih su prve psihotične epizode otkrivene standardnim načinom.⁵

Ovi rezultati se nadovezuju na dokaze da je kraće trajanje neliječene bolesti pretkazatelj boljeg funkcionalnog ishoda ⁶ [vidjeti također Strategies for reducing the duration of untreated psychosis] te s podacima da je rizik od hospitalizacije značajno smanjen (32% vs 42%) kod primjene ranih intervencija u odnosu na standardno liječenje ljudi u ranoj fazi psihoze.⁷

„Klinička i funkcionalna remisija idu ruku pod ruku”, rekao je na satelitskom simpoziju Philip Gorwood sa Instituta za psihijatriju i neuroznanost iz Pariza. ''Ovo je vjerojatno najjasnije u prvih deset godina bolesti.''

Važnost prevencije relapsa

‘'Rano liječenje i poboljšanje suradljivosti najvažniji su izazovi u borbi sa shizofrenijom’’, nastavio je. ''Ali, ako smo uspješni u smanjenju relapsa, stigma će biti manja; autonomija, socijalna integracija i samopoštovanje bolesnika biti će veće – što sve olakšava postizanje funkcionalne remisije.''

Od presudne važnosti, ono što znamo iz dugoročnih “slikovnih” istraživanja jest da duže trajanje relapsa korelira s gubitkom ukupnog cerebralnog volumena i volumena frontalne bijele tvari.⁸

‘’Ishod se također može poboljšati poticanjem bolje suradljivosti '', rekao je John Kane (Donald and Barbara Zucker School of Medicine, Hempstead, New York, SAD). ''Ovome se može doskočiti upotrebom dugodjelujućih antipsihotika (LAI)’’, nastavio je. ‘’Ipak, usprkos jasnim dokazima o boljim kliničkim ishodima I dostupnosti brojnih opcija za liječenje LAI-jima, ova farmakološka strategija se još uvijek rijetko koristi.''

Prof. Kane dalje navodi kako LAI trebaju biti ponuđeni svim bolesnicima kojima je potrebno liječenje antipsihoticima, uključujući one u ranoj fazi shizofrenije. Kako bi se to omogućilo, cjelokupno kliničko osoblje mora biti svjesno razloga upotrebe LAI-ja. Trebaju također naučiti kako najbolje objasniti ovu terapijsku mogućnost bolesnicima i njihovim obiteljima.

Prihvaćanje može biti lakše ukoliko se naglasi da LAI dokazano pomažu bolesnicima da ostvare vlastite ciljeve. Objašnjavanje razloga primjene LAI zahtjeva vrijeme, strpljenje i upornost.

Postizanje uvjerljivog stava

Postići da osoba shvati korist LAI-a zahtijeva razumijevanje, strpljenje i upornost; ali može poboljšati ishod za sve uključene.

Govornici su istaknuli nekoliko aspekata korištenja LAI-ja u kliničkoj svakodnevici, uključujući i podatke koji pokazuju kako je terapija učinkovita u prevenciji relapsa, s jako niskim brojem osoba koje treba liječiti (NNT), brojem 3, što je vrlo nisko.⁹ Također su istaknuli kako mnogi bolesnici ne uzimaju oralnu terapiju na način na koji je propisana: u velikoj finskoj studiji, koja je uključivala 2588 ispitanika, više od pola nije podiglo recept s terapijom propisanom pri otpustu iz bolnice ili nisu uzimali svoj lijek dulje od trideset dana.¹⁰

Ipak, teško je predvidjeti koji će bolesnik biti manje suradljiv. Najčešći razlog relapsa ili hospitalizacije je nedovoljna adherencija. Studija je pokazala kako je prekid terapije povezan s pet puta većim rizikom od prvog ili drugog relapsa u odnosu na održavanje terapije.³ Pokazano je da upotreba dugodjelujućih antipsihotika povećava adherenciju i smanjuje stope rehospitalizacije u usporedbi s oralnim antipsihoticima.^10,11

Rad s bolesnicima kako bi se poboljšala adherencija

‘’Preporuka da bolesnik uzima lijekove kako je propisano jedan je pokušaj kako poboljšati adherenciju. Dnevni podsjetnici mogu također biti korisni. Ipak, imajmo u vidu da lijek u dugodjelujućem obliku može biti još učinkovitiji. Bolesnici ne moraju nužno imati negativan stav prema dugodjelujućim antipsihoticima, a postoji sve više dokaza da njihova nedovoljna uporaba proizlazi iz ambivalentnog stava psihijatara“,¹² rekao je profesor Kane.

Kao ohrabrenje citirao je rezultate nedavne studije, koja pokazuje da je moguće postići dogovor o primanju injekcije u velikog broja bolesnika, čak i tijekom rane faze bolesti.¹³

U ovome istraživanju, ambulantni bolesnici su bili randomizirani u dvije grupe: standardno liječenje ili program u kojem se potiče upotreba LAI. To je obuhvaćalo edukacije osoblja o zajedničkom odlučivanju i načinu komunikacije o LAI s bolesnicima i obiteljima. Od 576 bolesnika, koji su potencijalno zadovoljavali kriterije istraživanje, samo ih je 14% odbilo sudjelovati u istraživanju jer nisu željeli razmotriti upotrebu LAI-ja. Od konačne populacije 234 sudionika (91%) prihvatilo je barem jednu dugodjelujuću injekciju tijekom prva tri mjeseca istraživanja.

‘’Ukoliko uzmemo u obzir da bolesnici i liječnici imaju zajednički cilj u poboljšanju funkcionalnosti i kvalitete života, mogu li naše procjene tih ishoda biti poboljšane?'' postavio je pitanje Matthew Taylor sa Sveučilišta Oxford, Odsjeka medicinskih znanosti. Općenito, osobno i socijalno funkcioniranje se procjenjivalo putem nestrukturiranog kliničkog intervjua, ali bolesnikova i liječnikova procjena mogu biti slabo korelirane.¹⁴

Objektivnije procjene, poput Global Assessment of Functioning (GAF) skale su postale dostupne. Prof. Taylor također se raduje tehnološkom napretku koji će nam omogućiti da steknemo više detalja o bolesnikovoj procjeni vlastitog zdravstvenog stanja u stvarnome svijetu.¹⁵

Edukativnu financijsku podršku ovom Satelitskom simpoziju omogućio je H. Lundbeck A/S.