Sprečavanje recidiva shizofrenije od presudne je važnosti za optimiziranje ishoda

Kada razmišljamo o ishodu koji priželjkujemo za pacijente, trebali bismo razmišljati o ishodu koji bismo željeli za same sebe, rekao je Ashok Malla (Sveučilište McGill, Montreal, Kanada). Takav bi ishod podrazumijevao dobro funkcioniranje na poslu ili u obrazovanju, socijalnu uključenost i odsutnost stigmatizacije, neovisnost, stanje dobrog fizičkog, psihološkog i duhovnog zdravlja te suvislu svijest o samome sebi.

Kada razmišljamo o ishodu koji priželjkujemo za pacijente, trebali bismo razmišljati o ishodu koji bismo željeli za same sebe

Nepoželjna je činjenica da dobar funkcionalni oporavak (u gore opisanom smislu) ne postiže više od 10-25 % pacijenata iako oko 80 % pacijenata reagira na liječenje, a polovica ima remisiju i pozitivnih i negativnih simptoma.

Promjenjivi i nepromjenjivi čimbenici

Remisija funkcionira vrlo prediktivno u dvije godine, s tim da neremitirani pacijenti imaju male ili gotovo nikakve šanse za značajno poboljšanje simptoma. Međutim, iako je remisija potrebna za postizanje dobre funkcije, ona sama po sebi nije dovoljna.

Sada je ponovno dobiven iznenađujući nalaz koji povezuje volumen repa hipokampusa s remisijom.

Čini se da nekoliko čimbenika prije pojave bolesti pogoduje dobrom ishodu. Ti čimbenici uključuju kognitivni kapacitet - s dobrim verbalnim pamćenjem koje igra važnu ulogu - premorbidno podešavanje i veći volumen sive tvari.

U istraživanju u kojem su se pacijenti s prvom epizodom uspoređivali sa zdravim pojedincima iz kontrolne skupine, manji volumen repa hipokampusa bio je povezan s izostankom remisije nakon šest mjeseci liječenja. Ovdje je ponovno dobiven značajni nalaz koji povezuje anatomiju s ishodom.

Postoji također mnogo čimbenika na koje možemo utjecati. Promjenjivi čimbenici koji pogoduju dobrom funkcionalnom ishodu uključuju kratko trajanje neliječene psihoze, pridržavanje liječenja i izbjegavanje zlouporabe psihoaktivnih tvari.

Rana intervencija također je od velikog značaja. Liječenje lijekovima (uključujući lijekove u obliku injekcije s produženim djelovanjem) uz odlučno upravljanje slučajevima, kognitivnu bihevioralnu terapiju, psihoedukaciju obitelji i pružanje podrške pri zapošljavanju može povećati šanse da će pacijent postići remisiju, ostati na liječenju i postići dobre funkcionalne rezultate.

Sada se čini da se koristi postignute dvogodišnjom specijaliziranom ranom intervencijom mogu zadržati i do pet godina, čak i ako je stalna podrška manje intenzivna.

Neke prediktivne čimbenike ne možemo promijeniti. Na nama je da kontroliramo ostale, kao što je dostupnost specijaliziranih ranih intervencija

Također je moguće utjecati na barem jedan naizgled manje promjenjivi čimbenik s obzirom na to da postoje dokazi da se volumen hipokampalne sive tvari može povećati tijekom liječenja atipičnim antipsihoticima.

Kontinuirano liječenje ima velike prednosti

Sprečavanje recidiva od presudne je važnosti za optimizaciju ishoda, složio se Robin Emsley (Sveučilište Stellenbosch, Cape Town, Južna Afrika).

Kada pacijenti primaju terapiju kako je propisano, funkcioniraju dobro. Međutim, kad se liječenje prekine, stope recidiva su visoke i često nemamo znakove upozorenja na predstojeći recidiv. Nadalje, trenutno ne postoje pouzdani načini na koje bi se predvidjelo koji pacijenti nisu izloženi riziku.

Znamo da svaka epizoda recidiva ima štetne psihosocijalne posljedice. Prospektivna studija profesora Emsleya i njegovih kolega pokazuje da su recidivi kritični u evoluciji bolesti koja je otporna na liječenje. U usporedbi s pacijentima koji su imali prvu epizodu, kod onih koji imaju prvi recidiv već je znatno manja vjerojatnost da će reagirati na liječenje.

Vjerojatno je i da recidiv ima štetne biološke posljedice.

Napori u optimizaciji ishoda trebali bi se usredotočiti na aktivnu fazu bolesti tijekom koje funkcija brzo opada sa svakom epizodom bolesti. U pravilu, nakon ovog razdoblja slijedi kronična faza kada je bolest relativno stabilna i postoji plato u funkcioniranju. Baš onda kada je bolest najagresivnija, pacijentima trebamo dati najveću šansu za učinkovito liječenje. To znači da agense s produženim djelovanjem ne treba smatrati zadnjom, već prvom opcijom. Pitanje ne bi trebalo biti „Kome bi se trebao dati lijek u obliku injekcije s produženim djelovanjem?“, već „Kome ne biste dali lijek u obliku injekcije s produženim djelovanjem?“, ustvrdio je profesor Emsley.

Oporavak podrazumijeva ublažavanje simptoma, ali i socijalnu uključenost i suvislu svijest o samome sebi

Smanjeni uvid ima biološku osnovu?

Robin Emsley predstavio je i iznenađujuće dokaze da je odsutnost uvida, koji nipošto nije samo puki psihološki obrambeni mehanizam, u svezi s dokazivim abnormalnostima funkcije i strukture mozga.

Kod pacijenata koji su imali prvu epizodu, lošiji uvid predviđen je nižom frakcijskom anizotropijom u snopovima bijele tvari povezanima s kortikalnim središnjim strukturama. Nadalje, kad je 92 pacijenta koji su imali prvu epizodu uspoređeno s pripadajućim pojedincima iz kontrolne skupine, oni s psihozom imali su smanjenu debljinu frontalnog korteksa u područjima obuhvaćenima samonadzorom.

Nedostatak uvida vezan je uz nepovezivost snopova bijele tvari

Svaki je recidiv koji se dogodi jedan recidiv previše

Gore razmotrene teme istaknuo je Stephan Heres (Tehničko sveučilište u Münchenu, Njemačka), tvrdeći da bi bolje pridržavanje terapije s postojećim agensima vjerojatno moglo biti barem jednako korisno koliko i razvoj novih agenasa.

Citirajući podatke koje navode Weiden i sur., Heres je pokazao da je stopa recidiva i hospitalizacije od 6 %, koja je uočena kod pacijenata koji su kontinuirano uzimali lijekove, porasla na 22% kod onih koji su prestali uzimati lijekove više od trideset dana u godini.

Lijekovi u obliku injekcije s produženim djelovanjem rasterećuju pacijenta od pridržavanja terapije i pomažu osigurati primjenu liječenja, rekao je profesor Heres. Studije zrcalne slike pokazuju smanjeni rizik od hospitalizacije u usporedbi s oralnim antipsihoticima. Ustvrdio je da pacijenti ne bi trebali pretrpjeti recidiv prije nego što ih se uzme u obzir za liječenje s produženim djelovanjem. Svaki je recidiv koji se dogodi jedan recidiv previše, zaključio je.

Poboljšanje funkcioniranja, kvalitete života i negativnih simptoma važni su dugoročni ciljevi liječenja, a nedavni podaci ukazuju na sve veće razlike među antipsihotičkim lijekovima u učinkovitosti postizanja tih ishoda.

Ovo je izvješće sa satelitskog simpozija pod pokroviteljstvom Otsuke i Lundbecka održanog tijekom kongresa Europskog zbora neuropsihofarmakologije (ECNP) 2017. godine.