Izaberi kanal
Isprobajte brojne kanale s različitim sadržajima Progress in Mind
Progress in Mind
Posljednjih su se godina ciljevi u liječenju pacijenata sa shizofrenijom razvili od jednostavne kontrole simptoma do poboljšanja i upravljanja funkcionalnim oporavkom pacijenta, uz kvalitetu života koja se sve više označuje kao cilj od najveće važnosti za pacijente jednako kao i za liječnike. Međutim, samo mali dio pacijenata postigne potpuni oporavak, unatoč nizu dostupnih terapija. Zbog toga je postalo važno pri odabiru liječenja razmotriti koje razlike u profilima nuspojava postoje između pojedinih vrsta liječenja. Važna tema o kojoj se stalno raspravlja obuhvaća utvrđivanje onoga što liječnici mogu učiniti kako bi kratkoročno i dugoročno poboljšali funkcioniranje pacijenata.
Poboljšano funkcioniranje se u smjernicama o liječenju smatra važnim ishodom terapije u liječenju shizofrenije, objasnila je Sofia Brissos iz Lisabona, Portugal, obraćajući se pozornoj publici tijekom satelitskog simpozija na ovogodišnjem simpoziju Europskog zbora neuropsihofarmakologije (ECNP). No, funkcioniranje je kao složen i multifaktorski fenomen teško procijeniti i izmjeriti. Ono što znamo je da se s napredovanjem bolesti pacijenta, kao i sa svakim sljedećim recidivom, funkcionalna sposobnost smanjuje.
Funkcioniranje se u smjernicama o liječenju smatra važnim ishodom terapije u liječenju shizofrenije
Oporavak je dostižan, ali zahtijeva prilagođeni, koordinirani pristup koji uključuje farmakološke, psihosocijalne i obrazovne intervencije kako bi se smanjio sveukupni teret bolesti.
Nakon neslužbene ankete Greg Mattingly, Missouri, SAD, obratio se publici rekavši da je problem u tome što svatko od nas mrzi uzimati lijekove - posebice lijekove zbog kojih se osjećamo loše. Pacijenti sa shizofrenijom u tom pogledu nisu ništa drugačiji od nas ostalih.
Kao što je slučaj sa svim lijekovima, terapija antipsihoticima povezana je s nizom nuspojava, uključujući, u nekim slučajevima, metaboličke probleme. S pacijentom se mora razgovarati o mogućnosti pojave takvih problema, a liječnici moraju shvatiti da će pacijenti možda oklijevati prilikom razmatranja liječenja koja sa sobom nose takve moguće nuspojave. Dr. Mattingly je napomenuo sljedeće: „Bih li sebi ili nekome koga volim odabrao agens zbog kojeg cijelo vrijeme osjećam glad i kao da nemam kontrolu nad svojim tijelom? Ne. Pa zašto onda to činimo našim pacijentima?“
Aktivirajući i sedirajući učinci vjerojatno su među „najneugodnijim“ nuspojavama koje pacijenti imaju u cjelini. Srećom, dostupni su neki antipsihotici koji nemaju ni aktivirajući niti sedirajući učinak, što može biti korisno u prevladavanju ovog izazova. Budući da nuspojave liječenja mogu imati negativan učinak na funkcioniranje i kvalitetu života pacijenta, najvažnije je nastojati optimizirati kontrolu simptoma istovremeno umanjujući nuspojave.
Najvažnije je nastojati optimizirati kontrolu simptoma istovremeno umanjujući nuspojave
Većina antipsihotika druge generacije djeluje putem antagonizma D2 receptora i antagonizma 5-HT2A receptora. Antagonizam na D2 receptorima smanjuje mezolimbičku hiperaktivnost koja smanjuje pozitivne simptome shizofrenije, ali uz moguću komplikaciju ekstrapiramidnih simptoma (EPS). Antagonizam na 5-HT2A receptorima može smanjiti rizik od EPS-a smanjenjem otpuštanja dopamina u strijatumu te može ograničiti prekomjerno otpuštanje prolaktina iz stanica hipofize odbijanjem dezinhibicije dopaminom.
Koliko god učinkovito djelovao na pozitivne simptome, antagonizam na D2 receptorima možda nije optimalan pristup liječenju negativnih simptoma i poboljšanju kognicije, kvalitete života i dobrobiti, odnosno onih stvari koje pacijentima pomažu da se osjećaju i funkcioniraju bolje.
Ofer Agid iz Ontarija, Kanada, navodi da možda postoji optimalna točka koja kod pacijenta bolje uravnotežuje blokadu receptora u nastojanju kontroliranja pozitivnih simptoma i poboljšanja subjektivne dobrobiti pacijenta.
Za parcijalni agonizam D2 receptora ključno je odrediti optimalne razine unutarnje aktivnosti receptora; kod previsoke razine, aktivnost je slična aktivnosti agonista s mogućim nedostatkom antipsihotičkog učinka i prisutnosti nuspojava kao što su mučnina, povraćanje, nesanica i motorički učinci; kod preniske razine, aktivnost je previše slična aktivnosti antagonista s mogućim povećanim rizikom od EPS-a i povišenom razinom prolaktina.
Kako je ustvrdio Christoph Correll iz New Yorka, SAD, sva tri raspoloživa parcijalna D2 agonista pokazala su se učinkovitima u kratkoročnim i dugoročnim kliničkim studijama, a kod dva od navedena tri agonista izmjerena su poboljšanja u funkcioniranju pacijenata. Možda smo puno bliže dostizanju optimalne točke nego što mislimo.
Ovo je izvješće sa satelitskog simpozija Europskog zbora neuropsihofarmakologije (ECNP) pod pokroviteljstvom Lundbecka i Otsuke.